Marakešku deklaraciju 2. svibnja 2018. godine potpisale su 31 europska i 26 afričkih zemalja kao dio „Rabat Procesa“ (Euro-afričkog dijaloga za migraciju i razvoj). Marakeška deklaracija UN-ov je dokument, čiji je cilj stvoriti međunarodni okvir za upravljanje migracijama, a podijeljena je na 5 glavnih domena:

1) Razvojne prednosti migracija i rješavanje korijenskih uzroka nepravilnih migracija i prisilnog raseljavanja

2) Legalne migracije i mobilnost

3) Zaštita i azil migranata

4) Prevencija i borba protiv nepravilnih migracija, krijumčarenja migranata i trgovine ljudima

5) Povratak, readmisija i reintegracija migranata

Unutar svake domene formulirani su ciljevi te detaljnije objašnjene akcije ostvarivanja zacrtanih ciljeva, a time i domena. Riječ je dakle kako to službeno naziva i MVEP RH o katalogu raznih mjera, ratifikacija u državama koje su na njemu radile nije potrebna, deklaracija neće proći saborsku proceduru,a jasno je navedeno da je neformalni okvir za međunarodnu suradnju. Svaka država ima odriješene ruke o onome što iz deklaracije želi poštivati, jasno se odvajaju migranti i izbjeglice što se regulira posebnim zakonskim okvirom, a regulira se i pitanje legalnih migranata. Države, također, nisu dužne migrante i prihvatiti. Migranti su, međutim, po ovome dokumetu širokog spektra; od onih koji doista bježe od rata do studenata u drugim državama. Kada je riječ o radnom zakonodavstvu, migrant ima isti ugovor o radu kao i zaposlenik zemlje u kojoj se nalazi, osigurani su programi obrazovanja za djecu kojima je formalni sustav nedostupan, te uključene i zdravstvene potrebe migranata.

(SAD, Mađarska i Austrija već su odbile podržati Deklaraciju, a isto se spremaju učiniti i Poljska i Češka. Oni su sumnjičavi da će deklaracija donijeti novi kontinuirani val afričke imigracije u Europu.Val masovnih imigracija trećeg svijeta u Europu započeo je nakon potpisivanja Barcelonske deklaracije 1995., a situacija je bila potaknuta tadašnjim ratovima i sukobima.

Ratovi u Afganistanu i Iraku, u Siriji i Libiji, rezultirali su većim brojem imigranata. To su ponekad i rijetko bile izbjeglice koje traže azil, ali se uglavnom radi o ekonomskim migrantima u potrazi za višim životnim standardom. Problem imigranata očito treba rješavati na samom žarištu, i to je globalni problem, problem u prvom redu UN-a, koji zbog demokratskog deficita Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine i razilaženja u interesu velikih zemalja članica nije voljan isti i riješiti.)

U pismu što je predsjednica u kolovozu poslala glavnom tajniku UN-a Antoniju Gutteresu među ostalim stoji da će sudjelovati na usvajanju dokumenta o migrantima u Marakešu, ali se ipak naglo predomislila. Premijer i Vlada su tim postupkom bili iznenađeni, te je jasno kako nema suglasja u najvišim instancama naše vlasti kad se radi o Marakeškoj deklaraciji. Budući da dokument, kako to Premijer i Vlada tvrde doista nije pravno obvezujući, a što je razvidno i iz samog teksta deklaracije, ne preostaje nam drugo doli zaključiti kako predsjednica unatoč izjavi o ,,promjenama okolnosti” i nepostizanju konsenzusa o imigracijama na globalnoj razini, jednostavno nastoji pogodovati ekstremnoj desnici koju smatra svojim glasačkim tijelom. Iako naša policija uspješno čuva našu granicu, Predsjednica je ovu temu prigrlila kao “rejting temu“ kao što su to teatralno učinile i stranke s ruba desnog spektra.

Ovakva neodgovorna politika slabi poziciju Hrvatske u međunarodnim odnosima, otežava samu borbu protiv ilegalnih migracija i što je najgore unosi nemir i osjećaj nesigurnosti u stanovništvo. Konačno može utjecati i na imidž Hrvatske kao sigurne i humane zemlje.

Taj besmisleni populizam nema opravdanja jer Republika Hrvatska se dobro nosi s problematikom migranata u odnosu na novnonastale okolnosti. Odlučno se spriječavaju ilegalni prijelazi naše granice, a i oni koji ilegalno pređu granicu tretiraju se sukladno postojećim zakonskim odredbama i politici demotiviranja ilegalnih prijelaza.

UOZBILJIMO SE!