Project Description

Prijeratna poljoprivredna proizvodnja bazirana na velikim PIK-ovima sa zatvorenim ciklusima od proizvodnje sirovine do krajnjeg proizvoda, zatim zadružna proizvodnja u kojoj mali proizvođač proizvodi sirovinu, a zadruga ili PIK ju pretvara u finalni proizvod, tijekom proteklih 20 je godina nestala. Zamijenila ju je nekonkurentna proizvodnja, bez udruživanja proizvođača, s velikim ulaganjima do krajnjih granica od strane samih poljoprivrednika koja je posljedično dovela do raseljavanja ruralnog stanovništva u nezapamćenim razmjerima. Ruralni stanovnik nije samo napustio rodnu grudu, već je prisiljen bježati s dugovima na leđima jer je vjerovao u nadležne institucije, a one su ga izdale.

Stoljećima je poljoprivrednik znao da mora naporno raditi da bi preživio, ali nikada u povijesti nitko od njega nije tražio da bude poljoprivrednik, marketinški stručnjak, ekonomist, strateg, vizionar i birokrat.

Nedostatak poznavanja same materije od djelatnika Ministarstva, kojima je jedina uloga bila pomoći poljoprivredniku, dati mu smjernice i sačiniti jasne zakone koji će biti utemeljeni na poznavanju materije i pravednosti, uz nedostatak jasne vizije poljoprivrede za rezultat ima današnje selo. Hrvatsko stoljetno selo više ne postoji, a vrijedni poljoprivrednik je izigran i na kraju političkih parola prepušten sebi. Posljednjih 20 godina Hrvatska kontinuirano bilježi pad poljoprivredne proizvodnje.

Strašno je i gotovo zapanjujuće biti svjedok donošenja ogromnog broja propisa bez elementarnog poznavanja hrvatskog sela.

Imati viziju, povjerenje, saslušati, potruditi se razumjeti, pokušati zajednički riješiti problem – to je ono što današnji poljoprivrednik treba.

Stočarstvo i kako mu pomoći

S obzirom na udio u ukupnoj proizvodnji pad proizvodnje mlijeka i mesa naročito je izražen. Samo u proteklih pet godina pad broja grla goveda je više od 300 000. Nažalost, pad proizvodnje, a i porast količine konzumiranog mlijeka i mesa od potrošača, doveo je do astronomskih iznosa uvoza. No s obzirom na platežnu moć pučanstva koja se također progresivno smanjivala došlo je do uvoza najjeftinijeg mesa sumnjive kakvoće iz EU i izvan EU. Samo u razdoblju od 2014. do 2017. nestalo je preko 10 000 obiteljskih gospodarstava koja su hranila goveda.

Trend uzgoja tovnih goveda dijelom je zaustavio drastični pad broja grla stoke prouzročen lošim trendovima u sektoru mljekarstva, no i taj trend proizvodnje tovnih goveda je baziran na uvozu teladi iz EU jer smo proizvodnju teladi i rasplodnih grla gotovo ugušili.

Također tradicionalni dugotrajni tov stoke je nestao, a zamijenjen je uvozom stoke koja je hranjena sojom i žitaricama prepunim pesticida, čime je relativno brzo utovljena i prodana velikim dijelom u Hrvatsku. Ta je stoka držana u tovu kraći period i potom stavljena na tržište u obliku mesnih prerađevina podrijetlom iz Hrvatske.

Prosječni građanin u svakodnevnom životu ne obraća pažnju na činjenicu da je zemlja podrijetla proizvoda ona u kojoj je proizvod zadnji put promijenio svojstvo. To znači da prerađevine na kojima je navedena zemlja podrijetla Hrvatska ne potječu nužno od hrvatske stoke, već je dovoljno da je ili samo izvršen kratki tov u Hrvatskoj, ili što je često slučaj uvozno, odnosno meso iz EU i izvan EU, obrađeno i prerađeno u finalni proizvod u Hrvatskoj.

Ukoliko se vratimo još koju godinu unazad, alarmantnost pada proizvodnje, konstantno gušena uvozom, definirana konkretnim brojkama, trebala bi svakom pojedincu biti jasna. Ukupno stanje goveda u 2012. godini bilo je 451 517 grla. U razdoblju od 2008. do 2012. godišnje je uvezeno u prosjeku 144 655 komada goveda, a izvezeno 18 245. U promatranom razdoblju od 2008. godine broj proizvođača mlijeka se prepolovio, a broj muznih krava se smanjio za 15 posto, tako da je u proizvodnju mlijeka 2012. godine uključeno 14 874 proizvođača sa 180 555 krava. Danas je taj podatak na razini 4 500 proizvođača mlijeka i 130 000 krava u proizvodnji mlijeka.

Stočarstvo predstavlja strategijsku granu unapređenja i razvoja poljoprivredne proizvodnje te je njegovo značenje višestruko. Stočarska proizvodnja zauzima veoma značajno mjesto u strukturi vrijednosti proizvodnog bogatstva poljoprivrede i ukupnog nacionalnog bogatstva. Govedarstvo kao najznačajnija grana stočarstva u Republici Hrvatskoj gubi bitku s uvozničkim lobijem i nerazumijevanjem politike.

Broj goveda u odnosu na jedan hektar obradivih površina u Republici Hrvatskoj je nezadovoljavajući u usporedbi sa zapadnoeuropskim zemljama te u 2000. godini na jedan hektar obradivih površina dolazi svega 0,2 grla goveda, dok je to u npr. Nizozemskoj šest grla. Nakon 2000. godine statistika se pogoršava uslijed netransparentne dodijele zemljišta u vlasništvu RH u korist ratara. Novodoneseni zakon o poljoprivrednom zemljištu također je usmjeren na zaštitu posjeda ratarima na uštrb stočara. Naime, Zakon daje prednost stočaru samo ako nema raspoloživih površina s kojih je hranio svoju stoku čak tri godine, što je apsurdna i nemoguća situacija jer stoku treba hraniti svaki dan. Zato su stočari uzimali u zakup privatne površine koje su daleko nerentabilnije u proizvodnji jer su skuplje nego što je zemljište u vlasništvu RH.

Prijedlog mjera koje bi dovele do poboljšanja u sektoru stočarstva su nužno uspostavljanje dijaloga između nadležnih institucija koje ignoriraju postojeće alarmantno stanje na terenu. Potrebno je postizanje konsenzusa oko načela organizacije proizvodnje i tržišta mesa i mlijeka u Hrvatskoj. Država bi trebala aktivno podržati pregovaračko organiziranje malih proizvođača mlijeka i na taj način onemogućiti da veliki prerađivači zlorabe svoju dominaciju otkupa mlijeka. Nužno je uvođenje zajamčenog otkupa mlijeka i stabilnost cijena. To se postiže dugoročnim ugovorima o zajamčenom otkupu po indeksiranim cijenama te izborom čim šireg referentnog područja i čim duljeg referentnog razdoblja u konstrukciji indeksa koji bi se pri tome rabio. Nužno je uvođenje mjera kontrole uvoza i tržišta, kao i održavanje mliječnih poticaja na razini koja osigurava snabdijevanje hrvatskog tržišta domaćim mlijekom. Potrebna nam je snažna promocija i podrška jačanju lokalne proizvodnje hrane. Nužno je uvesti privremenu mjeru zabrane klanja podmlatka kako bi se sektor oporavio. No u najvećem broju slučajeva govedari se bore s manjkom površina za ispašu i proizvodnju krme. Drugačijom poljoprivrednom politikom podjele zemljišta u vlasništvu RH bitno možemo utjecati na budućnost vlastite proizvodnje hrane za domaće stanovništvo.

U svim segmentima stočarske proizvodnje nemamo jasnu politiku i dugoročne ciljeve niti stavove o potrebi količinama proizvoda s obzirom na tržište, iako kao mala država bilježimo veliki broj pašnjaka i livada (nažalost zapuštenih ili radi prihoda od potpora jednom pokošenih).

Razlozi takvog odnosa prema poljoprivredi su mnogostruki: jaki „uvozni lobiji“, nedovoljno poznavanje same problematike od vladajućih struktura, nepraćenje smjerova kretanja poljoprivredne proizvodnje EU, neobraćanje pažnje od same struke na države u okruženju, i posljednje i možda najbitnije – nepostojanje usmjerene, jasne i realne poljoprivredne strategije.

Sagledavajući prirodne resurse Hrvatska može zadržati biološku raznolikost i pritom stvarati temelje za razvoj stočarske i biljne proizvodnje.

S obzirom da ruralna područja u Hrvatskoj zauzimaju cca 99 posto teritorija RH i da većina stanovnika RH živi u ruralnim područjima, za očekivati je da Hrvatska u BDP-u može puno bolje pozicionirati poljoprivrednu proizvodnju.

Povrćarstvo i kako mu pomoći

Povrćarska proizvodnja, s obzirom na prosjek EU, u Hrvatskoj se odvija na vrlo malim površinama. Kulture koje dominiraju vrlo su promjenjive, uz konstantu luka i češnjaka koji se još uvijek proizvode na relativno većim površinama od ostalih kultura. Nemamo jasne niti definirane ciljeve dugogodišnje proizvodnje, niti poljoprivrednici mogu jasno usmjeravati svoje aktivnosti ulaganja. Nedostaje organizirano praćenja stanja u EU, trendova u potražnji, a zatim logično i u proizvodnju, nedostaje organizirani otkup i usmjeravanje proizvodnje. Poljoprivrednici su kako u proizvodnji primarnih proizvoda, tako i u organizaciji proizvodnje prerađevina (od neprodanog primarnog proizvoda) prepušteni sami sebi i svojim sposobnostima, uz to da i prodaju kako primarnih proizvoda, tako i prerađevina, također moraju sami organizirati.

Također, da bi se planirala ozbiljnija proizvodnja nedostaje pomoćne radne snage u proizvodnji, jer ne postoji od stane jedinica lokalne samouprave nikakva pomoć u pronalasku radne snage.

Struktura povrćarske proizvodnje u proteklih nekoliko godina izrazito varira te ovisno o godini bilježi pad u kulturama, kao što su bijeli kupus, salata, rajčica, luk i češnjak, grašak i mahune, dok je blagi porast na kulturama kao što su poriluk, krastavac, paprika, mrkva, cikla i grah.

Razlog tome je relativno mala otkupna cijena i neorganizirano tržište te relativno niske cijene uvoza iz drugih država uz nekonkurentan sustav oporezivanja s obzirom na porezni sustav drugih država članica EU.

Voćarstvo i kako mu pomoći

U voćarstvu Hrvatska poljoprivreda pokazuje punu raskoš vrsta i sorti od kojih niti jedna ne premašuje količinu od 10 posto. Proizvodimo razne vrste domaćih i stranih vrsta voćki da za niti jednu nemamo kvalitetno, organizirano, strateški planirano tržište, kako lokalno, tako niti izvozno. Pokazatelj loše organizacije i nestabilnog tržišta voćarske proizvodnje su situacije s proizvodnjom mandarina u dolini Neretve.

Struktura voćarske proizvodnje u proteklih nekoliko godina izrazito varira te je ovisno o godini prisutan pad u kulturama kao što su jabuke, kruške te pad proizvodnje oraha i lješnjaka, dok je najznačajniji porast u proizvodnji marelica, smokava, jagoda, mandarina i maslina.

Razlog tome je niska cijena jabuka na tržištu i mraz koji se zadnjih godina učestalo javlja. U Hrvatskoj se godinama nije ulagalo u zaštitu voćnjaka niti modernizaciju. Sada predstoje velika ulaganja u nasade koja se u konačnici ne mogu isplatiti jer je dio država članica EU prije nekoliko godina izuzetno veliki iznos novca uložio u sustave zaštite od mraza i pomogla svojim poljoprivrednicima, koji su se dodatno udružili u zadruge, čime su postigli manje troškove proizvodnje i organizirani plasman. Hrvatska sada ne može stići te standarde, a i nije još vidljiv trend udruživanja. Naravno, kada se tome pridoda nerazumijevanje od strane porezne politike i nedostatak strategije, jasni su rezultati. Porast proizvodnje ostalih kultura, kao što su marelice i jagode, inicijativa je poljoprivrednika da na manjoj površini ostvari veći prihod, koja će ako opet ne bude organizirana i potpomognuta od strane Ministarstva, vrlo vjerojatno završiti kao i povećanje proizvodnje mandarina, koja se nudi u bescjenje i stvara tenzije između proizvođača jer neorganizirana proizvodnja, neudruživanje proizvođača dovodi do nekonkurentne poljoprivrede koja teško da će u sektoru mandarina ostvariti neki jači pothvat na EU tržištu.

Jedno u segmentu maslinarstva i vinarstva možemo reći da smo usmjereni proizvodnji visokokvalitetnih proizvoda koji pomalo osvajaju tržište EU i šire.

U području maslinarstva površine pod maslinama se iz godine u godinu povećavaju, a i proizvedene količine rastu. Razlog tome je ponajprije ulaganje u izuzetnu kvalitetu maslinovih ulja od strane pojedinih proizvođača te racionalno i usmjereno udruživanje proizvođača maslina.

U proizvodnji grožđa bilježimo drastičan pad proizvodnje pa je tako od 2015. do 2016. godine proizvodnja grožđa pala za više od 33 000 tona. Razlog tome je i dijelom što mnogi mali vinogradi ostaju prazni (administrativne zapreke za male proizvođače, starost stanovništva, zamiranje trenda proizvodnje za vlastite potrebe, odlazak mladih u veće gradove ili izvan RH). Veći proizvođači sve više ulažu u kvalitetu samih vina koja postaju cijenjena u EU i izvan EU, no s obzirom na prepoznatljivost hrvatskih vina i neulaganje u proizvođače grožđa vrlo vjerojatno ćemo u budućnosti ostati bez sirovine za proizvodnju.

S obzirom na prepoznatljivost i medijsko brendiranje i dalje samo rijetki maslinari i vinari mogu živjeti od svoje proizvodnje jer je ona uglavnom vezana na dopunski turistički angažman pojedinca i dodatne izvore sredstava.

Potpore u poljoprivredi

Potpore u poljoprivredi u posljednjih 10 godina bilježe rast i usklađuju se s drugim državama članicama, no kontinuirano izostaju drugi oblici podrška, kao što su povoljnije mogućnosti kreditiranja poljoprivrede i razumijevanje potrebe podrške proizvodnji od strane jedinica lokalne samouprave i regija. Isto tako, samo povećanje iznosa potpore bez dugoročne sigurnosti ulaganja i kvalitetne procjene učinka potpore na godišnjoj i višegodišnjoj razini na stanje proizvodnje dugoročno neće imati pozitivne efekte. Ono će samo trenutno prividno poboljšati stanje na godišnjoj razini, međutim dugoročno će stvoriti nestabilnost u pojedinim sektorima proizvodnje, vrludanja u proizvedenim količinama bez stabilnog učinka na povećanje poljoprivredne proizvodnje.

Mjere ruralnog razvoja

Same mjere ruralnog razvoja u Hrvatskoj neće polučiti rezultate kao i drugim poljoprivredno razvijenijim državama zato što, iako se mjere ruralnog razvoja učestalo raspisuju, sam poljoprivrednik ne može procijeniti potrebe tržišta za određenom vrstom proizvoda i vrstu proizvodnje u koju treba investirati kako bi dugoročno bio održiv. Isto tako, pojedini uvjeti mjera nameću obveze dodatnih izdvajanja (porezi i doprinosi) te nameću obvezu da poljoprivrednik primarno živi od prihoda proizvodnje, što je u današnjim uvjetima u Hrvatskoj gotovo nemoguće.

Kada tome dodamo nestabilnost i neorganiziranost tržišta potpuno je jasno da one neće dugoročno imati očekivane efekte i neće stvoriti održivog i konkurentnog poljoprivrednika.

Porezna politika apsolutno ne pokazuje ikakvu namjeru da svrsta poljoprivrednika u adekvatno okruženje, dapače ona kontinuirano u usporedbi s drugim državama članicama EU vrši pritisak na poljoprivredu i dodatno otežava postojeće stanje.

S obzirom da oko 60 posto vrijednosti, odnosno cijene finalnog proizvoda čine troškovi proizvodnje, nije za zanemariti ulogu davanja u sveobuhvatnim troškovima.

Naime, svjedoci smo da druge države članice, a posebice Njemačka i Francuska, putem poreznih olakšica dodatno, uz ostale oblike pomoći, podupiru poljoprivrednu proizvodnju uvođenjem kompenzacijskih mjera.

Npr. Njemačka ima univerzalnu stopu poreza od 19 posto, snižena stopa poreza je prisutna u iznosu od sedam posto za gnojiva, 19 posto za pesticide, sedam posto na određene proizvode u poljoprivredi (odnosno na hranu) te osobito važna kompenzacijska mjera u iznosu od 10,7 posto na proizvode poljoprivrede koja nakon što je naplaćena u cjelokupnom iznosu ostaje poljoprivredniku koji nije u sustavu poreza na dodanu vrijednost.

Pregled iznosa poreza:

DRŽAVA UNIVERZALNA STOPA POREZA SNIŽENA STOPA KOMPENZACIJSKE MJERE
NJEMAČKA 19% 7% za gnojiva, 19% pesticidi, 7% na određene proizvode u poljop. 10,7 % na proizvode poljoprivrede
FRANCUSKA 20% 10% za gnojiva, 20% pesticidi, 10% hrana za životinje 5,59 % za proizvodnju mlijeka, mesa, perad, jaja, uljarice, proteinske smjese, 4,43% ostali proizvodi poljop. 10% potrošnja u restoranima,
HRVATSKA 25% 13% sadnice, sjemenje, gnojiva i pesticidi, hrana za životinje (izuzev kućnih ljubimaca) NEMA

Uz navedeno nisu nepoznanica i još niže stope poreza ovisno o regiji.

U Europi je u 2014. godini ostvaren promet poljoprivrednih proizvoda u iznosu od 415 bilijuna eura, od čega 73,99 bilijuna Eura u Francuskoj, a 57,63 bilijuna eura u Njemačkoj.
Od ukupne proizvodnje žitarica 2016. godine u EU u iznosu od 334,182 000 tona samo Francuska je proizvela 72.715000 tona, a Njemačka 52.010000 tona, što je i razumljivo s obzirom na usmjerenu poljoprivrednu i poreznu politiku.
Od ukupne proizvodnje kravljeg mlijeka iste godine u iznosu od 159.641,000 tona samo Francuska je proizvela 25.780.000 tona, a Njemačka 32.381.000 tona, dok je Hrvatska 2016. godine proizvela 489.785 tona. U 2017. godini je zabilježen pad u odnosu na 2016. od 14000 tona.

Ukupno poljoprivreda u Europi zauzima 1.2 posto europskog BDP-a, a u poljoprivredi je zaposleno oko 22 milijuna ljudi, odnosno oko 5 posto od svih zaposlenja. Velika većina tih zaposlenja odnosi se na povremena, odnosno sezonska zaposlenja (samo Poljska u poljoprivredi ostvaruje zaposlenja više od 3,5 milijuna od ukupno 37.5 milijuna stanovnika, što iznosi oko 10 posto).

Što se tiče strukture poljoprivrednog posjeda 43.4 posto gospodarstava u Europi ima površinu zemljišta manju od dva hektara. Oko 64.7 posto poljoprivrednika posjeduje do pet ha, dok samo 3.1 posto poljoprivrednika posjeduje odnosno obrađuje preko 100 ha zemljišta. U Hrvatskoj se stanje bitno ne razlikuje od onog u EU. Oko 69 posto gospodarstava obrađuje manje od 5 ha zemljišta, dok svega 0,8% posto gospodarstava obrađuje preko 100 ha. Uspoređujući prosječne veličine posjeda Hrvatsku s ostatkom EU u ovom segmentu ne možemo reći da se ona bitno razlikuju i ne možemo reći da hrvatski poljoprivrednik nije konkurentan iz navedenog razloga.

Također, kao preduvjet bilo kakvom razmatranju poljoprivrede treba jasno reći da poljoprivreda Slavonije, Dalmacije, Zagorja, Međimurja, Like i Istre nije ista, nije niti slična. Upuštati se u donošenje i razradu strategije bez prethodne regionalizacije i jasnog definiranja pojedine regije je neozbiljno.

Kao prvo, treba jasno definirati specifičnosti proizvodnje regije, dionike te regije, prirodne resurse, razvoj i mogućnosti struke i ekonomske parametre.

Zatim treba unutar okvira zadanih od strane Europe jasno definirati realne ciljeve poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj, uzimajući u obzir hrvatsku potrošnju i uvažavajući platežnu moć stanovništva. Nakon toga treba jasno postaviti parametre proizvodnje na način da poljoprivrednik može na početku proizvodnje odnosno ulaganja jasno i pouzdano znati koja su njegova zaduženja, koji su iznosi ulaganja i s kojim tržištem može raspolagati.

Današnja poljoprivredna proizvodnja u drugim državama članicama utemeljena je na jasnim parametrima, u potpunosti je jasno tko je proizvođač i što proizvodi, jasno je tko je zadruga i koje su njezine uloge u lancu, a i tko je trgovac.

Rijetki poljoprivredni proizvođači sami ulaze u neorganiziranu proizvodnju, na način da sami riskiraju s nepoznatim kulturama, što je i jasno. Izvan RH dobrom dijelu država članica proizvodnja je organizirana na način da poljoprivredna zadruga organizira proizvodnju i s poljoprivrednicima dogovara buduće količine proizvoda koje su potrebne s obzirom na očekivano tržište. Zadruga kao temeljni oblik udruživanja proizvođača prati stanje tržišta te poljoprivrednike usmjerava na proizvodnju i pomaže pri prijenosu znanja od stručnih službi na poljoprivrednike. Genaralno gledajući samo poljoprivrednici koji imaju zatvoren lanac proizvodnje i prodaje mogu samostalno poslovati na tržištu, bez obzira da li je to vlastito prodajno mjesto ili spoj proizvodnje i turizma.

Budući zadaci hrvatske poljoprivrede:

  1. Regionalizirati Hrvatsku s obzirom na uvjete proizvodnje i vrstu proizvoda
  2. Izraditi jasne ciljeve poljoprivredne proizvodnje te u okviru moguće potrošnje, a i potrošnje u ruralnom turizmu zajedno s predstojnicima jedinica lokalne samouprave definirati ciljeve pojedinih regija
  3. Revidirati postojeće propise i ukloniti nelogičnosti i nametnute otegotne okolnosti, uz sudjelovanje predstavnika svih poljoprivrednih skupina
  4. Uskladiti i definirati propise iz pojedinih Ministarstva tako da se ne događa da jedan Pravilnik zabranjuje ili onemogućava aktivnosti, a drugi ih dopušta
  5. Jasno definiranje porezne politike u odnosu na poljoprivredu kao djelatnost
  6. Usmjeriti poljoprivrednike na korištenje europskih fondova u skladu s ciljem i aktivnostima regije, kao i s proizvodnjom očekivanih vrsta i količina poljoprivrednih proizvoda tog područja
  7. Aktiviranje povoljnijeg zaduživanja poljoprivrednika u bankarskom sustavu (Agro banka ili drugi oblik)
  8. Aktivno sudjelovanje djelatnika Ministarstva poljoprivrede s županima i načelnicima pri pomoći u organiziranju lokalnog tržišta i zadružnog poslovanja jer vrlo često sami poljoprivrednici nemaju dovoljno informacija i organizacijskih sposobnosti kako bi sami organizirali zadruge, stoga im je nužno potrebna pomoć
  9. Provođenje komasacije zemljišta, na način da metodologija komasacije bude primjenjiva regiji i samoj vrsti kulture