Project Description

Civilno društvo kao preduvjet demokracije

Razvoj civilnog društva zajamčen je ustavnim kategorijama slobode mišljenja, slobode udruživanja i okupljanja te, samim time, odnos države i civilnog društva počiva na načelu partnerstva.

Demokracije nema bez civilnog društva jer je demokratsko društvo društvo demosa, a demosa nema bez pojedinca ili građanina. Građanin je pojedinac, a narod je skup ili grupa pojedinaca. Nevladine udruge ili udruge civilnog života predstavljaju subpolitičku strukturu koja na primjeren način političkim strukturama posreduje probleme ili potrebe koje postoje u društvu, a koje još uvijek nisu prepoznate od političkih struktura ili ih političke strukture ignoriraju.

Pravni sustav u Republici Hrvatskoj razlikuje sljedeće vrste organizacija civilnog društva:

  • religijske ili vjerske zajednice
  • udruge,
  • sindikate i zaklade.

Partnerski odnos religijskih zajednica i države

Religijske zajednice, među kojima je u republici Hrvatskoj najbrojnija Katolička crkva, predstavljaju specifičan oblik civilnog društva. One imaju vlastiti religijski identitet, i njega država, u načelu i u praksi, ne uvjetuje niti regulira. Država religijske zajednice promatra kao organizacije civilnog društva koje doprinose razvoju društva, a stoga država utječe na socijalni ili društveni dinamizam religijskih zajednica. To znači da država ne određuje religijski sadržaj pojedinoj religijskoj zajednici, ali je svjesna da je suvremeno društvo sekularno i da religijske zajednice ne smiju, niti mogu civilno društvo pretvoriti u religijsko društvo.

Odnos države i religijske zajednice je partnerski i on počiva na dijalogu, a dijalog na međusobnom uvažavanju i sekularnom kontekstu koji trajno odvaja religijsku zajednicu od države, a državu od religijske zajednice. Partnerski i dijaloški odnos određen je činjenicom da pravo na slobodu vjeroispovijesti predstavlja bitan segment ljudskih prava i da se o građanskom, slobodnom i otvorenom društvu, odnosno društvu koje skrbi o ljudskim pravima, ne može govoriti ukoliko religijske zajednice ne sudjeluju u izgradnji društva. Isto tako, nije moguće govoriti o poštivanju ljudskih prava ukoliko se omogući privilegirani i dominantni položaj nekoj religijskoj zajednici jer jedno pravo, pravo na slobodu vjeroispovijesti, ne iscrpljuje ukupnost ljudskih prava. Sekularno društvo, partnerski odnos i dijalog temeljna su načela odnosa države i religijskih zajednica.

Republika Hrvatska je relativno mlada država i u izgradnji demokratskog društva nužan je dijalog s religijskim zajednicama. Činjenica je da je taj dijalog ponekad opterećen nasljeđem komunističkog sustava u kojem su se religijske zajednice doživljavale i kao politička oporba tadašnjem političkom sustavu. Religijske zajednice u demokratskom društvu nisu niti politička pozicija niti politička opozicija, one su jednostavno jedna od organizacija civilnog života, i kao takve su pozvane da sudjeluju u svim procesima bitnim za društvo, vođene načelima argumentiranog dijaloga i partnerskog odnosa u sekularnom kontekstu.

Udruge kao preduvjet pluralnog i tolerantnog društva

Udruge su najčešći i, samim time, najbrojniji organizacijski oblik civilnog društva. Sukladno Zakonu o udrugama, temelj na kojima počivaju udruge su slobodno i dobrovoljno udruživanje. Budući da se udruge zauzimaju za zaštitu ljudskih prava, ekološka, humanitarna, znanstvena, zdravstvena, prosvjetna, sportska, kulturna, demografska, potrošačka i ostala pitanja, jasno je da je odnos udruga i države od posebnog značaja za izgradnju pluralnog i tolerantnog društva. Dakle, glavna načela partnerskog odnosa udruga i države su upravo ostvarivanje pluralnog i tolerantnog društva.

Udruge civilnog života, uslijed široke domene interesa, mogu upozoravati na specifične probleme, kao što je to problem spolne i rodne nejednakosti; mogu biti usmjerene na pružanje adekvatne pomoći ili odgovora na potrebe svojih članova, kao što je to slučaj sa različitim strukovnim udrugama; mogu također pokretati javne kampanje s krajnjim ciljem razvoja nenasilnog društva ili društva visoke razine poznavanja i poštivanja građanskih prava; mogu pružati određene usluge, kao što su to primjerice usluge iz područja socijalne skrbi ili pravne zaštite.

Udruge su ‘najpluralniji’ oblik civilnog života, budući da u njima na najbolji mogući način dolazi određenje građanskog društva kao društva u kojemu postoji legitimni pluralni interesi. Stoga država, nositelji i predstavnici političkih struktura trebaju posebno voditi računa da se pitanja i potrebe koja su pojedine udruge istaknula kao bitna, problemi na koje su upozorili i modeli adekvatnog odgovora na pitanja, pronađu isto tako adekvatne zakonske odgovore.

Najkraće rečeno, bez udruga civilnog života nema pluralnog društva, a država treba partnerski surađivati s udrugama jer na taj način doprinosi razvoju društva. Treba napomenuti da udruge ne stvaraju pluralno društvo, one upozoravaju na neprepoznatost pluralnosti, a država i javne politike trebaju omogućiti, u suradnji s udrugama civilnog života, da društvo postaje sve pluralnije i da se iskorijeni marginalizacija pojedinih skupina.

Sindikati kao čuvari radničkih prava

Sindikati su organizacije civilnog života koje se osnivaju temeljem Zakona o radu. Budući da sindikati i sindikalne organizacije predstavljaju radnike, a kako je pravo na rad i na plaću temeljno pravo putem kojega čovjeka osigurava mnoga druga prava, jasno je da socijalne pravde nema ako prava radnika nisu zaštićena.

O kvaliteti i razini partnerskog odnosa između sindikata i države ovisi kakvo će biti radno zakonodavstvo i na koji način će se vršiti distribucija materijalnih dobara. Temeljno načelo odnosa države i sindikata treba biti načelo socijalne pravde. Ukoliko ovo načelo nije usvojeno, odnos sindikata i države će biti rivalski, a posljedica toga je loše radno zakonodavstvo te nezaštićeni i potplaćeni radnici.

Rad i čovjek su nerazdruživo povezani, ljudske slobode nema bez slobode rada, ljudskog prosperiteta nema bez prosperiteta radnika. O afirmaciji ili negaciji radnika i njihovih prava ovisi afirmacija ili negacija ljudskih sloboda, odnosno afirmacija ili negacija društva. Jedina i temeljna demografska mjera je pravo na rad i pravo na plaću od koje se može živjeti.

Istinske politike su politike koje skrbe o svojim sadašnjim građanima, jer jedino tako mogu razviti autentičnu brigu i za buduće građane i generacije. Politika koja generira nezadovoljstvo kod radnika nije politika autentične brige za građane. Kvaliteta odnosa sindikata i države sadržana je u zakonskim rješenjima iz područja radnog zakonodavstva, a reflektira se na stupanj zadovoljstva i kvalitetu života radnika.

Zaklade kao preduvjet općekorisnog i dobrotvornog djelovanja

Zaklade su poseban i malobrojan oblik organizacije civilnog života regulirane Zakonom o zakladama i fundacijama, a njihov temeljni cilj je da se zaklada (imovina) nalazi u funkciji ostvarivanja općekorisne ili dobrotvorne svrhe.

Sadašnji zakonodavni okvir je restriktivan, u smislu registracije zaklada i kontrole države nad njima te je stoga potrebno mijenjati zakonodavni okvir kako bi se njihov broj povećao i kako bi se, posljedično, smanjenjem upliva države u rad zaklade, povećala imovina koja služi u općedruštvene i općekorisne svrhe.

Aktivni građani kao preduvjet tolerantnijeg društva

Civilno društvo je potrebno razvijati jer je ono jamac da ne dođe do nelegitimnog rasta političke moći koja će nadrasti i ugušiti građansko društvo. Iako se demokracija prvenstveno odnosi na političku strukturu, ona počiva na aktivnom društvu aktivnih pojedinaca.

Sustav u kojima se negiraju ljudska prava i građanske slobode nije demokratski sustav, stoga politički sustav koji ne uvažava partnerski i dijaloški odnos s organizacijama civilnog života ne razvija demokraciju.

Aktivni pojedinci, odnosno aktivni građani i aktivni civilni život, rezultiraju nastankom društva u kojemu se poštuju slobode i prava građana.